Priča o jednoj riječi

Nemam problem s pamćenjem riječi. Asocijacije nisam nikad koristila svjesno, ali se često sjetim mirisa, boje neba, boje glasa, datuma, imena, i raznih drugih detalja zbog kojih me muž zeza da imam slonovsko pamćenje.

14184355_647157558786568_3534042474021442845_n

Uz jednu riječ u njemačkom jeziku uvijek vezujem priču koja me najprije asocira na moj šok, ili spoznaju o jednoj mojoj osobini. Neću odmah reći da je bio kulturološki šok, jer bih onda pripisala svim onima koji razumiju riječi na jeziku kojim pišem da imaju istu ovu osobinu kao ja. Immerhin.

Sjedili smo sa prijateljima mog muža na brunchu. Brunch je kombinacija između doručka i ručka (breakfast and lunch), čija je prednost to što se uglavnom iznese jedno toplo jelo iz pećnice, a stol se dekorira svim mogućim sitnicama iz frižidera, tako da niko ne ostane gladan. Sve se iznese odjednom, pa se mezeti i ćefi po tri, tri i po sata otprilike. Uz priču i obaveznu kafu. Na ovom nas je brunchu bilo malo, ja i moj muž, te Andreas i Maike. Red priče o američkim izborima, red o običajima u DDR-u, u kojem je Andreas rođen i odrastao, te red priče o tome šta je ko radio u proteklih mjesec ili dva dana, koliko se nismo vidjeli.

Andreas je slavio rođendan, na kojem mi nismo prisustvovali, pa nam je potanko pričao kako je prošla zabava. Bilo je puno ljudi, zadovoljan sa druženjem i organizacijom, ali mu je jedan događaj bacio tamnu mrlju na tu večer. U pozadini priče je da Andreas ima jedan zdravstveni problem, za koji znaju samo njegovi najbliži prijatelji.

Te rođendanske večeri bio je pozvan i zajednički prijatelj, Thomas, koji se pojavio utučen, te se Andreasu požalio na isti zdravstveni problem, ne znajuči da i Andreas boluje od toga. Onda se Andreas otvorio, ispričao svoje iskustvo, posavjetovao ga kome da se obrati, uputio ga na udruge, doktore, dao potrebne informacije, i zamolio da ne priča nikome o tome što mu je ispričao. Da bi na kraju večeri Andreas saznao kako je Thomas obišao krug po zabavi i popričao sa skoro svih 40 pozvanih gostiju, te ih, šokiran, redom pitao, da li i oni znaju za Andreasov zdravstveni problem. Andreas je saznao za to, bio je naravno ljut. I to se I dalje osjetilo, prema tome kako je o svemu pričao na brunchu, zaista emocionalno.

Međutim, na kraju priče, Andreas kaže, kako je ipak lijepo od Thomasa što se na kraju lijepo zahvalio jer mu je ovaj dao sve potrebne informacije. Eto, makar to. Ili, kako Andreas reče: Immerhin. Ta riječ, immerhin, bar to, makar to, hajde eto ako ništa drugo, onda eto bar to, posebno mi nekako zapara uši. Ono što bi mene još više iznerviralo, Andreas spominje kao utjehu. Obično ne dijelim sa ljudima svoj šok, već to nekako u sebi preradim, ali hajde, rekoh, da im kažem kako ja to vidim. Andreas, zaista se čudim tome sto si u stanju odvojiti taj njegov ružni postupak od tog (ipak, immerhin) lijepog postupka, od toga toga što se zahvalio.

Ja mislim da bih ja to sve gledala u istom, ružnom svjetlu, te ružne geste hodanja od čovjeka do čovjeka i odavanja lične stvari. To što se zahvalio na kraju bi mi došao kao udarac mokrom čarapom po glavi. I sigurno ne bih rekla immerhin, već, na, siehst du, još mi se budala na kraju zahvaljuje.

Sad, između mene i vas, koji ovo čitate, mogu reći da sam ja ovo doživjela u početku kao kulturološki šok. Jesmo li ovakvi u većini? Možda je samo do mene. Svi mi za stolom potvrdiše da im je to sasvim normalna reakcija, ništa neobično, a ja pohvalih takvu reakciju sagovornika. Koliko je otpisanih ljudi u mom životu, jer nisam mogla razdvojiti neke njihove dobre postupke od loših? Nije bilo ovog immerhin. Zahvalnost za nešto sto je možda i malo, ali vrijedi da se pamti. Andreas više sigurno neće povjeriti Thomasu svoje zdravstvene probleme, a pitanje je da li će zbog Thomasa ikome povjeriti svoje zdravstvene probleme, čak i ako bi to nekome mogli pomoći. Za sve ostalo, Thomas vjerovatno nije otpisan, jer to vjerovatno težinom svog nelijepog gesta nije zaslužio, ali vjerujem da se čovjeku ne mili da ga baš sretne na ulici. A možda se i varam. U svakom slučaju mi je immerhin vratilo sjećanje na neka izgubljena prijateljstva, i na dobro koje se desilo tada. Odvojiti žito od kukolja prava je umjetnost u životu. Ali eto, bar sad sam to shvatila. Immerhin.

Piše: Selma Rakovac

Kommentar verfassen

Diese Website verwendet Akismet, um Spam zu reduzieren. Erfahre mehr darüber, wie deine Kommentardaten verarbeitet werden.