Balkanske priče: „Kako ubiti vrijeme?“

Dan je spor. Jutros od kad sam se probudio, nikako da odpočne. Gledam kroz prozor, kiša kao da će upravo početi da pada. Opet, imam osjećaj da se na djeliću neba, skoro pa ukazalo sunce. Pomislim, ako sad upalim tv, cijeli dan ću izgubiti valjajući se po krevetu. Natjeram se da obučem trenerku i patike i izađem vani, bježeći od silne želje da se bacim na ugaonu sećiju i izdangubim cijeli dan pred televizorom.

Krenuo sam kratkim koracima, polako, onako bez nekog posebnog cilja, baš onako kako to mi umijemo kad hoćemo da „ubijemo vrijeme“. Ovaj ubrzani tempo u kojem se nalazim zadnjih 20 godina, u kojem cijelo vrijeme trčim od postignutog cilja, preko postavljanja drugog, postizanja, onda novi cilj… Danas sam poklonio vrijeme sebi i odlučan u namjeri da „ubijem vrijeme“ trudim se da moji koraci budu što kraći i što sporiji.

Vučem se po cesti i zavirujem u svaki ćošak. Jorgovan je iscvao, miris mi je poznat. Ovaj put sam mu poklonio djelić svoga vremena. Prišao sam mu, pomirisao i otkonuo jednu „kiticu“. Miris mi je „razbistrio mozak“, reko da ponesem da sebi popravim raspoloženje.

Idući tako, gledam na lijevoj strani živa ograda. Nije to ona kao kod nas. Kad se malo bolje zagledam, vidim da je ona stvarno živa. Od biljaka koje sam mogao prepoznati bio je tu grab, lijeska, zova, jedan malo bor, čempres, sve oblikovano i potkresano činilo je jednu lijepu ogradu, jednoličnu po obliku, ali dinamičnu i živopisnu po bojama, oblicima i mirisu. Kao da je vlasnik pustio da svaka biljka koja je slučajno našla put do ovog parčeta planete, može tu i da ostane. On joj je dao smisao i uklopio je sa ostalima koje su već duže tu.

Idem dalje, nailazim opet na ogradu. Ovaj put jedna vrsta, djeluje plastično. Ona je izabrana da se uklopi sa kućom. Njoj nije dozvoljeno da bude manja ili veća, šira ili uža. Prolazim pored kuće, komadina betona koju nazivaju modernom kućom, dupla garaža, pogledam unutra čovjek okupiran premetanjem stvari, okrenem se na suprotnu stranu da ne bih počeo razmišljati o smislu ili besmislici našega života, produžim dalje, danas samo „ubijam vrijeme“.

Korak ko korak, vukući se tako, dođem do Dunava. Prva klupa moja. Trava nepokošena skoro do koljena. Ovaj dio prirode u gradu su ostavili životinjama, i ljubiteljima prirode da uživaju u njoj. Vrlo često smo samouvjereni u to da činimo ispravnu stvar za sebe, spremni do te mjere vršiti nasilje nad svojim životnim prostorom, dok nam on više ne može ponuditi uslove za život. U ovom parku se pokušalo ostaviti minimalno prostora ljudima da se okupljaju, kroz njega idu samo dvije staze, jedna za pješake kroz park, deuga za bicikliste koja ide obodom parka da jedni drugima ne smetaju. Malo igralište za djecu, nekoliko klupa, sve ostalo je prepušteno samo sebi.

Na Dunavu su plivali razigrani pačići, labudovi, pliske, galebovi. Respekt i pažnja su se osjetili u zraku. Ljudi su prolazili tiho, da ne ometaju ovu idilu. I ja sam uživao, „ubijajući vrijeme“.

Kommentar verfassen

Diese Website verwendet Akismet, um Spam zu reduzieren. Erfahre mehr darüber, wie deine Kommentardaten verarbeitet werden.