Ni svoji,a ni tuđi

Ovih dana medije širom svijeta potresaju razne teme usmjerene ka do sada možda najvećem prodoru izbjeglica sa Istoka, koje svoje svjetlo dana pokušavaju pronaći na putu krajnjeg odredišta – Evrope.

I dok jedni gledajući fotografije i videe u mnogima od njih, tužnih pogleda djece i pogleda punih nade njihovih roditelja u dubini vide sebe, drugi pak na to gledaju drugim očima. Iako su ulice zemlje iz koje dolazim već sada na svojim ulicama preplavljene tim istim izbjeglicama, i iako je ta ista zemlja i mnogi njeni stanovnici prošla skoro identičan ishod, čovječnosti je sve manje.

Kada prestajemo sjećati se svog identiteta, i šta je to što nas pokreće za uzimanjem tuđeg? Jednog dana kada odlučiš da kreneš, sve svoje nade, snove, želje i htijenja stavljaš u mali kofer i daješ toj zemlji za koju smatraš da će te spasiti od čega bježimo? Od sebe kojeg imamo, ili sebi kojem želimo da idemo. Iako smo po razlozima i načinima odlaska mnogi različiti jedni od drugih, nažalost sa sobom nosimo breme kompleksa napuštanja domovine, izdaje rodne grude, koja sve više i više gubi obrise toga u stvarnom životu, ali zauvijek ostaje u našem sjećanju onakva kakvom smo je iscrtali davno prije.

Kada odeš, nisi više ni svoj, ni tuđi, ni njihov. Kada odeš, stranac si u svojoj zemlji. I koliko god to ne želimo priznati, prepoznajemo to u mnogim aspektima: licima osoba na poznatim ulicama koje više ne poznajemo, omiljenim mjestima koja više nemaju isti oblik, ni „naše“ konobare, „našu“ raju, „naše“ furke. Danas više pripadamo, iako nikada u potpunosti, mjestu u kojem živimo. Iako nas načini i razlozi dolaska dijele, kao stranci smo u očima svojih svi jednaki.

Ali danas to sunce „tuđeg“ neba grije barem kao ono nekad „tvog“. Tu danas srećeš drage ljude na ulicama koje poznaješ, omiljena mjesta i konobare koje zoveš svojim i okružuju te neki novi dragi ljudi. Tu je omiljeni epitet osjećaja pripadnosti ljudi sa Balkana koji su tuđi u zemlji tuđeg neba, upravo ta riječ-Naš!. I samo oni koji su otišli znaju osjećaj dodjeljivanja i prihvatanja tog istog epiteta u vremenu adaptacije i prihvatanja tuđeg neba, a takvih je svakim danom sve više.

Grije li sunce tuđeg neba slabije? To znaš samo kada odeš, i samo lično ti.

Irma Mujić

Kommentar verfassen

Diese Website verwendet Akismet, um Spam zu reduzieren. Erfahre mehr darüber, wie deine Kommentardaten verarbeitet werden.